16jun

Geni su kao seme – koje zalijemo načinom života, ono će izrasti

GENI SE NE ODNOSE SAMO NA BOJU KOSE, OČIJU, I POTENCIJALNA OBOLENJA. ONI TAKOĐE NOSE PREDLOGE, PRETPOSTAVKE KAKO ĆEMO EMOTIVNO REAGOVATI NA EMOCIJE, LJUDE, POJAVE, DOGAĐAJE..
Geni nam dakle daju predlog kako se nosimo sa emocijama – da li ćemo biti pozitivni, negativni, borci, povlačiti se… ili jesti.
DA, EMOTIVNO PREJEDANJE SE GENETSKI NASLEĐUJE. ALI, DA LI ĆE SE AKTIVIRATI – ZAVISI SAMO OD NAS.
Evo kako to nastaje. Imala sam pacijentkinju čiji je deda bio strog i pasivno agresivan. Baba je bila stalno pod tenzijom i strahom od njegovih reakcija i uvek je to stanje „gasila“ nekontrolisanom hranom.
Mama naše pacijentkinje je po babinom uzoru izabrala sličnog muža, slično se osećala i oživela genetski nasleđen „predlog“ šta da radi kada se tako oseća – nekontrolisano jede.
I sada imamo našu damu koja je izabrala takđe isti tip muškarca sa kime živim – i zato nijedna dijeta nije uspela da joj svuče 45 kilograma viška. Do sada.
Ono što će nam geni preneti jeste šablon da imamo potrebu za hranom kada smo pod tenzijom ili drugom emocijom (to može biti i strah, nesigurnost, briga, tuga, frustracija…)
Loša strana priče je da mi u sebi imamo memorisanu vezu između neke emocije i hrane. Dobra strana priče je što nikada ne mora da zaživi u nama, a i ako se to dogodi – može da se „razveže“.
Sa ovom našom damicom upravo to radimo.
Najbitnije za genetski nasleđenu emotivnu glad je – emotivno okruženje.
Dokle god nas okružuje ista atmosfera kao mamu ili baku dok su uvezivale emocije i hranu, veća je šansa da ćemo nastaviti njihovim putem i aktivirati gene emocionalnog prejedanja.
Pre i posle svega rad na sebi daje nam odgovor i putokaz. Adekvatno povlačenje granica čuva naše dobro po nas i ljude oko nas.
Čak i da je sve u našem životu slučajno – on nije slučajno naš. Biramo ga odlukama, menjamo unutrašnjim promenama.. usrećuje nas tačno onoliko koliko smo spremni da usrećim – sami sebe.